JESPER JUUL: KAKO PAMETNI TELEFONI I TABLETI IZGLADNJUJU NAŠA SRCA?
Prenosimo vam članak u cijelosti uz dopuštenje i u suradnji s portalom Medijska pismenost, izvor: http://www.medijskapismenost.hr/jesper-juul-pametni-telefoni-tableti-izgladnjuju-nasa-srca/
U SURADNJI S FAMILYLAB HRVATSKA DONOSIMO VAM NOVI TEKST POZNATOG DANSKOG PEDAGOGA I OBITELJSKOG TERAPEUTA JESPERA JUULA. ON OBJAŠNJAVA KAKO KORIŠTENJE PAMETNIH TELEFONA DJELUJE NA NAŠE ODNOSE TE PREDLAŽE EKSPERIMENT KOJI SVATKO MOŽE PROVESTI U SVOJOJ OBITELJI
Prevele i priredile: Dušanka Kosanović i Ana Dokler
Ovaj tekst inspiriran je istraživanjem koje je u proljeće 2016. provela danska televizija. Istraživanje je obuhvatilo 1600 trinaestogodišnjaka, učenika 6. razreda i podjednaku grupu roditelja. Kao i mnoge druge stručnjake, roditelji me često pitaju koje su posljedice korištenja pametnih telefona i tableta za dječje socijalne vještine i za razvoj njihovog mozga. Budući da neuroznanstvenici iz mnogih zemalja još uvijek objavljuju različite rezultate, mišljenja i preporuke, ja ću se osloniti na svoju ekspertizu i znanje koje je povezano s prirodom i kvalitetom odnosa u obitelji, a na pisanje ovog teksta potaknula me snažna dosljednost u razmišljanju i iskustvu mladih i roditelja u Danskoj.
Elektroničke naprave nazivam “članovima obitelji” jer odvlače puno pažnje i doslovno mijenjaju kulturu obiteljskog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara te roditelja i djece.
Prema zaključcima spomenutog istraživanja, većina djece školske dobi navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više neometanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je provedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do točke u povijesti gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći usporediti svoje iskustvo u obitelji prije i poslije pametnih telefona.
Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba pratiti tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne suradnike veseli što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u tjednu. Isto vrijedi čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promijeniti svoj način razmišljanja.
ODNOSI MEĐU ODRASLIMA
Prije desetak godina odrasli su korištenje mobitela tijekom privatnih posjeta, sastanaka i obrokasmatrali uznemirujućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo tko oko toga uzbuđuje, a i kada se netko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignorira. To jednostavno nije cool i staromodno je.
Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i neometano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hranjive tvari. U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rješenja. U takvim uvjetima obje strane osjete prazninu i besmisao. “Funkcioniramo prilično dobro, ali ne živimo”, kažu.
Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i neometanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze izvan obitelji, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promijeniti bez obzira na to što drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često pouči ljude da puno inteligentnije biraju.
DJECA
Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje djeca svakodnevno provode s roditeljima: Djeca žele pitati nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Oprosti dušo, moram se javiti”; “Oprosti, žao mi je, upravo sam dobila mail s posla na koji moram odgovoriti… Treba mi manje od minute, obećajem!”; “Možeš li molim te pričekati minutu… trebam…”; “Oh, oprosti, zaboravila sam ugasiti mobitel i sada moram odgovoriti.”
Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osjećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. No djeca ne procesuiraju intelektualno svoje osjećaje na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti no kao i uvijek – djeca počinju surađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju se truditi. U dobi od otprilike tri godine djeca počinju kopirati ponašanja odraslih i usmjeravaju se na vlastite ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone.
Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:
OSJEĆAM SE BESPOMOĆNO
Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osjećaja koje bi voljeli podijeliti sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu izraziti zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vodstvo.
ZBUNJEN/A SAM
Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minutu-dvije, djetetove misli odlutaju i tijek svijesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.
NE MOGU TI VJEROVATIDjeca prilično točno primjećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To rascjepljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osjetljivoj samosvijest čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “Volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupit ću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će povjerovati tim riječima što će ih dovesti do točke kada počinju sumnjati u svoje osjećaje i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvijesti.
USAMLJEN SAMTijekom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu dati prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definira njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece prije puberteta to najčešće rezultira općim gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vrijeme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i tko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz obiteljskog života i bliskost, uvažavanje i razumijevanje početi tražiti negdje drugdje, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u dobi od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, no to je njihovo iskustvo i zaključak.
MLADI ODRASLI
Psiholozi i savjetovatelji koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina izvješćuju o brzo rastućem broju mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su također autodestruktivni. Ovi mladi ljudi općenito govore kako se od rane dobi osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerojatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, no to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodu i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od lijekova osjećaju bolje, no to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Lijekovi su slab nadomjestak za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod utjecajem antidepresiva su površni i kratkotrajni.
TREBAMO NOVI NAČIN ŽIVOTA
Tijekom zadnjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gdje se djeci zabranilo korištenje pametnih telefona u školama, a obitelji su pokušale živjeti bez njih tjedan ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih dobnih skupina bile su nevjerojatne. Poboljšao se školski uspjeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rastuća svjesnost da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća.
Naravno, svaka obitelj će morati stvoriti svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije zaštititi djecu od mogućih oštećenja mozga, nego postići bolju kvalitetu obiteljskog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim obiteljima s kojima ste povezani i odlučite se na dvotjedni eksperiment. Nakon dva tjedna procijenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probno razdoblje. Podijelite svoja iskustva na Facebooku i drugim društvenim mrežama i pomozite stvoriti trajni pokret.
Ovo su moji prijedlozi:
U SURADNJI S FAMILYLAB HRVATSKA DONOSIMO VAM NOVI TEKST POZNATOG DANSKOG PEDAGOGA I OBITELJSKOG TERAPEUTA JESPERA JUULA. ON OBJAŠNJAVA KAKO KORIŠTENJE PAMETNIH TELEFONA DJELUJE NA NAŠE ODNOSE TE PREDLAŽE EKSPERIMENT KOJI SVATKO MOŽE PROVESTI U SVOJOJ OBITELJI
Prevele i priredile: Dušanka Kosanović i Ana Dokler
Ovaj tekst inspiriran je istraživanjem koje je u proljeće 2016. provela danska televizija. Istraživanje je obuhvatilo 1600 trinaestogodišnjaka, učenika 6. razreda i podjednaku grupu roditelja. Kao i mnoge druge stručnjake, roditelji me često pitaju koje su posljedice korištenja pametnih telefona i tableta za dječje socijalne vještine i za razvoj njihovog mozga. Budući da neuroznanstvenici iz mnogih zemalja još uvijek objavljuju različite rezultate, mišljenja i preporuke, ja ću se osloniti na svoju ekspertizu i znanje koje je povezano s prirodom i kvalitetom odnosa u obitelji, a na pisanje ovog teksta potaknula me snažna dosljednost u razmišljanju i iskustvu mladih i roditelja u Danskoj.
Elektroničke naprave nazivam “članovima obitelji” jer odvlače puno pažnje i doslovno mijenjaju kulturu obiteljskog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara te roditelja i djece.
Prema zaključcima spomenutog istraživanja, većina djece školske dobi navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više neometanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je provedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do točke u povijesti gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći usporediti svoje iskustvo u obitelji prije i poslije pametnih telefona.
Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba pratiti tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne suradnike veseli što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u tjednu. Isto vrijedi čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promijeniti svoj način razmišljanja.
ODNOSI MEĐU ODRASLIMA
Prije desetak godina odrasli su korištenje mobitela tijekom privatnih posjeta, sastanaka i obrokasmatrali uznemirujućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo tko oko toga uzbuđuje, a i kada se netko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignorira. To jednostavno nije cool i staromodno je.
Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i neometano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hranjive tvari. U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rješenja. U takvim uvjetima obje strane osjete prazninu i besmisao. “Funkcioniramo prilično dobro, ali ne živimo”, kažu.
Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i neometanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze izvan obitelji, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promijeniti bez obzira na to što drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često pouči ljude da puno inteligentnije biraju.
DJECA
Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje djeca svakodnevno provode s roditeljima: Djeca žele pitati nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Oprosti dušo, moram se javiti”; “Oprosti, žao mi je, upravo sam dobila mail s posla na koji moram odgovoriti… Treba mi manje od minute, obećajem!”; “Možeš li molim te pričekati minutu… trebam…”; “Oh, oprosti, zaboravila sam ugasiti mobitel i sada moram odgovoriti.”
Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osjećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. No djeca ne procesuiraju intelektualno svoje osjećaje na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti no kao i uvijek – djeca počinju surađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju se truditi. U dobi od otprilike tri godine djeca počinju kopirati ponašanja odraslih i usmjeravaju se na vlastite ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone.
Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:
OSJEĆAM SE BESPOMOĆNO
Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osjećaja koje bi voljeli podijeliti sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu izraziti zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vodstvo.
ZBUNJEN/A SAM
Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minutu-dvije, djetetove misli odlutaju i tijek svijesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.
NE MOGU TI VJEROVATIDjeca prilično točno primjećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To rascjepljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osjetljivoj samosvijest čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “Volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupit ću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će povjerovati tim riječima što će ih dovesti do točke kada počinju sumnjati u svoje osjećaje i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvijesti.
USAMLJEN SAMTijekom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu dati prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definira njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece prije puberteta to najčešće rezultira općim gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vrijeme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i tko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz obiteljskog života i bliskost, uvažavanje i razumijevanje početi tražiti negdje drugdje, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u dobi od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, no to je njihovo iskustvo i zaključak.
MLADI ODRASLI
Psiholozi i savjetovatelji koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina izvješćuju o brzo rastućem broju mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su također autodestruktivni. Ovi mladi ljudi općenito govore kako se od rane dobi osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerojatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, no to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodu i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od lijekova osjećaju bolje, no to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Lijekovi su slab nadomjestak za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod utjecajem antidepresiva su površni i kratkotrajni.
TREBAMO NOVI NAČIN ŽIVOTA
Tijekom zadnjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gdje se djeci zabranilo korištenje pametnih telefona u školama, a obitelji su pokušale živjeti bez njih tjedan ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih dobnih skupina bile su nevjerojatne. Poboljšao se školski uspjeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rastuća svjesnost da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća.
Naravno, svaka obitelj će morati stvoriti svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije zaštititi djecu od mogućih oštećenja mozga, nego postići bolju kvalitetu obiteljskog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim obiteljima s kojima ste povezani i odlučite se na dvotjedni eksperiment. Nakon dva tjedna procijenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probno razdoblje. Podijelite svoja iskustva na Facebooku i drugim društvenim mrežama i pomozite stvoriti trajni pokret.
Ovo su moji prijedlozi:
- Cijeli jutarnji ritual je zona bez telefona i isto se pravilo odnosi na vrijeme od pola sata prije večere do odlaska djece na spavanje. U hodnik stavite lijepu kutiju u kojoj će svi ostavljati i puniti svoje telefone tijekom vremena bez telefona.
- Neka svi telefoni budu ugašeni od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana.
- Svi obroci su vrijeme bez telefona, uključujući obroke u restoranima, kao i vrijeme dok čekate da vam posluže hranu. (Te minute su idealne za uspostavljanje kontakta i bliskosti nakon razdoblja odvojenosti.) Ako dopustite korištenje telefona i tableta tijekom čekanja, poruka je: okupili smo se samo kako bismo jeli i napunili hranjivim tvarima naša tijela, a ne srce i dušu. (Imajte u vidu da djeca mogu otvoriti svoje srce tijekom istraživanja, ali često ne mogu sa svojim roditeljima, ili mogu tek kad je već skoro prekasno.)
- Roditelji i parovi se mogu dogovoriti u kojim situacijama se pametni telefoni i tableti mogu koristiti, ali trebaju biti ugašeni barem tijekom zajedničkih obroka i spavanja, kina, izleta i slično.
- Svakako obavijestite prijatelje, obitelj, kolege i zaposlenike da više niste dostupni cijelo vrijeme i pomozite djeci da učine isto ako je potrebno.
Prenosimo vam članak u cijelosti uz dopuštenje i u suradnji s portalom PC ŠKOLARAC,
izvor: http://pcskolarac-novosti.blogspot.hr/2016/06/zasto-je-nasoj-djeci-dosadno-u-skoli.html?spref=fb&m=1
ZAŠTO JE NAŠOJ DJECI DOSADNO U ŠKOLI, NESTRPLJIVA SU, NERVOZNA I NEMAJU PRAVE PRIJATELJE?
Ja sam radni terapeut s 10 godina iskustva u radu s djecom, roditeljma i nastavnicima. Poruka iz naslova je potpuno točna - naša djeca su sve lošija i lošija u mnogim aspektima. Istu priču čujem od svakog nastavnika s kojim razgovaram. Već duže vrijeme traje propadanje društvenog, emocionalnog i akademskog funkcioniranja djece, kao i nagli porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.
Današnja djeca dolaze u školu emotivno nedostupna za učenje i postoje mnogi faktori u ovom našem modernom načinu života koji doprinose ovome. Kao što znamo, mozak je fleksibilan. Okruženje može učiniti mozak "jačim" ili "slabijim". Iskreno vjerujem, da uz sve naše najbolje namjere, mozak naše djece napreduje u pogrešnom pravcu. Evo zašto ...
Tehnologija
Tehnologija postaje besplatan servis za čuvanje djece ... Ali plaćanje vas čeka iza ugla, a valuta je vaše dijete.
U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kada djeca stignu u školske učionice, tamo ih čekaju ljudski glasovi i realne vizualne stimulacije za razliku od grafičkih eksplozija i specijalnih efekata koje su navikli vidjeti na ekranima. Nakon mnogo sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrada informacija u učionici postaje sve teži izazov za našu djecu, jer njihov mozak se navikao na visoku razinu stimulacije koji pružaju video igre. Nemogućnost da obrade niže razine stimulacije, kakvi se dobivaju u školi, ostavlja djecu nesnalažljivim u akademskim izazovima. Tehnologija nas također isključuje emocionalno od naše djece i naših obitelji. Roditeljska emocionalna dostupnost je glavna hrana za mozak djeteta. Na žalost, mi postupno lišavamo našu djecu ove hranjive tvari, najvažnije od svih.
Djeca dobivaju sve što požele, doslovno istog trenutka
"Ja sam gladan!" U sekundi se zaustavljate na prvoj brzoj hrani. "Ja sam žedan!" U redu, evo kioska. "Meni je dosadno!" Nema brige, tu je telefon. Mogućnost da se odgodi zadovoljstvo jedan od ključnih faktora budućeg uspjeha i osjećaja sreće. Mi zaista imamo najbolje namjere i želimo da naša djeca budu sretna, i činimo ih sretnim u datom trenutku, ali oni postaju dugoročno nesretni. Odlaganje zadovoljstva znači mogućnost funkcioniranja pod stresom. Nažalost, naša djeca postaju postepeno sve manje osposobljena da se nose sa stresom koji na kraju postaje ogromna prepreka za njihov uspjeh u životu.
Djeca vladaju svijetom
"Moj sin ne voli povrće", "Ona ne voli ići u krevet rano", "On ne doručkuje", "Ona ne voli igračke, ali ona je jako dobra sa iPad-om", "On se oblači kako on želi", " ona je previše lijena jesti sama "... To je ono što sam čula od roditelja. Od kada djeca diktiraju kako roditelji trebaju ponašati? Ako ih pustite da sami odlučuju, sve što će oni raditi je jesti špagete, kroasane, gledati televiziju, igrati se na svojim tabletima i nikada ne ići na spavanje. Zašto im onda dajemo da rade što god požele a pritom znamo da to nije dobro za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog noćnog sna, naša djeca dolaze u školu razdražljiva, anksiozna, i oslabljene pažnje. Pored toga, šaljemo im i pogrešnu poruku. Oni uče da mogu raditi što god požele. Koncept "ono što je potrebno napraviti" je odsutan. Na žalost, da bi se postigli određeni ciljevi u životu, ono što je potrebno napraviti često se ne poklapa s onim što želimo raditi. Na primjer, ako dijete želi biti dobar student, ono mora učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, ono mora naporno vježbati svaki dan. Naša djeca znaju vrlo dobro što žele, ali im je vrlo teško napraviti ono što je neophodno za postizanje tog cilja. To dovodi do nedostižnih ciljeva i ostavlja djecu razočaranu.
Zabava, zabava i samo zabava
Napravili smo umjetno zabavan svijet za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. U trenutku kada se dijete smiri, mi ponovo krećemo sa zabavom jer inače osjećamo da se ne radimo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoje zabavni svijet, a mi imamo svoj naporni svijet. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili oko rublja? Zašto ne pokupe svoje igračke? Ovo su osnovni monotoni poslovi koji treniraju mozak da bude funkcionalan i oni su neophodni da bi dijete moglo kasnije učiti u školi. Kada dođu u školu, i počne vrijeme za učenje, njima to postaje previše teško. Njihov mozak je obučen samo za beskrajnu zabavu, a ne za dosadan rad.
Ograničene socijalne interakcije
Mi smo svi previše zauzeti, tako da dajemo našoj djeci digitalne gadgete da bi i oni bili "zauzeti kao i mi". Djeca koja se igraju vani, u nestrukturiranim prirodnim sredinama uče i socijalne vještine. Na žalost, tehnologija je zamijenila igranje vani. Isto tako, tehnologija je učinila da i roditelji budu manje dostupni za društvenu interakciju sa svojom djecom. Očito, djeca su pala u drugi plan ... Gadgets koji nam čuvaju djecu nisu osposobljeni za razvoj socijalnih vještina. Sjetite se da većina uspješnih ljudi ima razvijene upravo socijalne vještine. Ovo je prioritet!
Mozak je kao mišić koji možemo dresirati iznova i iznova. Ako želite da vaše dijete vozi bicikl morate ga tome naučiti. Ako želite da vaše dijete bude u stanju pričekati, morate ga naučiti strpljenju. Ako želite vaše dijete naučiti da se druži, mora razviti socijalne vještine. Isto vrijedi i za sve ostale vještine. Nema razlike!
Čitajući gore navedene probleme, nemojte pasti u očaj ako prepoznate sebe i svoje dijete. Možete promijeniti stvari i nikad nije kasno. Vaše dijete može postati uspješno na društvenom, emotivnom i akademskom planu.
Evo kako to učiniti:
1. Ograničite upotrebu tehnologije i umjesto toga se emotivno povežite s djetetom
Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, ostavite im emotivnu poruku u ruksak ili pod jastuk, iznenadite ih izlaskom za ručak, plešite zajedno, puzite zajedno, tucite se jastucima ... Idite na obiteljsku večeru, igrajte društvene igre, vozite bicikl, prošećite navečer ...
2. Trenirajte odlaganje zadovoljstva
Neka čekaju! U redu je da im bude dosadno - to je prvi korak ka kreativnosti
Postupno povećavajte vrijeme čekanja između "želim" i "dobivam"
Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga naučite ih čekati.
Ograničite konstantno grickanje grickalica
3. Ne bojte se postaviti granice
Nemojte se plašiti postaviti granice. Djeci su potrebna ograničenja za sretan i zdrav rast!
Napravite raspored. Neka se zna kad je vrijeme obroka, vrijeme spavanja, vrijeme za igrice
Razmislite o tome što je dobro za njih, a ne što je ono što žele, odnosno ne žele. Oni će vam za to zahvaliti kasnije u životu. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni kako biste ih naveli da urade ono što je dobro za njih, jer je to uglavnom suprotno od onoga što oni žele.
Djeca moraju imati doručak i jesti kvalitetnu hranu. Oni moraju provoditi vrijeme na otvorenom i spavati dovoljno kako bi u školi bili koncentrirani i sposobni za učenje.
Pretvorite stvari koje im se ne dopadaju u empativno stimulirajuće igre
4. Naučite svoje dijete da obavlja monotone poslove od najranije dobi jer je to temelj za njegovu buduću radnu sposobnost.
Ovdje spadaju aktivnosti kao što su slaganje rublja, pospremanje igračaka, raspakiranje namirnica, postavljanje stola za ručak, namještanje kreveta ...
I ovdje vrijedi pravilo da budete kreativni. Neka njihov mozak povezuje ove poslove s nečim pozitivnim.
5. Učenje socijalnih vještina
Naučite ih da vraćaju ono što uzmu, dijeliti, da pobjeđuju i gube, da pristaju na kompromise, da daju komplimente drugima i da koriste "molim i hvala".
Iz mog iskustva kao radnog terapeuta, djeca se promjene onog trenutka kad roditelj promijeni svoju svijest o roditeljstvu. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu kroz ovakav način ponašanja, i ojačajte njihov razum i osjećajnost - što prije to bolje!
Priredila: Andrijana Maksimović
Izvor: Victoria Prooday
"Zelena Učionica"
Manja prilagodba teksta: Mirena Maljković
izvor: http://pcskolarac-novosti.blogspot.hr/2016/06/zasto-je-nasoj-djeci-dosadno-u-skoli.html?spref=fb&m=1
ZAŠTO JE NAŠOJ DJECI DOSADNO U ŠKOLI, NESTRPLJIVA SU, NERVOZNA I NEMAJU PRAVE PRIJATELJE?
Ja sam radni terapeut s 10 godina iskustva u radu s djecom, roditeljma i nastavnicima. Poruka iz naslova je potpuno točna - naša djeca su sve lošija i lošija u mnogim aspektima. Istu priču čujem od svakog nastavnika s kojim razgovaram. Već duže vrijeme traje propadanje društvenog, emocionalnog i akademskog funkcioniranja djece, kao i nagli porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.
Današnja djeca dolaze u školu emotivno nedostupna za učenje i postoje mnogi faktori u ovom našem modernom načinu života koji doprinose ovome. Kao što znamo, mozak je fleksibilan. Okruženje može učiniti mozak "jačim" ili "slabijim". Iskreno vjerujem, da uz sve naše najbolje namjere, mozak naše djece napreduje u pogrešnom pravcu. Evo zašto ...
Tehnologija
Tehnologija postaje besplatan servis za čuvanje djece ... Ali plaćanje vas čeka iza ugla, a valuta je vaše dijete.
U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kada djeca stignu u školske učionice, tamo ih čekaju ljudski glasovi i realne vizualne stimulacije za razliku od grafičkih eksplozija i specijalnih efekata koje su navikli vidjeti na ekranima. Nakon mnogo sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrada informacija u učionici postaje sve teži izazov za našu djecu, jer njihov mozak se navikao na visoku razinu stimulacije koji pružaju video igre. Nemogućnost da obrade niže razine stimulacije, kakvi se dobivaju u školi, ostavlja djecu nesnalažljivim u akademskim izazovima. Tehnologija nas također isključuje emocionalno od naše djece i naših obitelji. Roditeljska emocionalna dostupnost je glavna hrana za mozak djeteta. Na žalost, mi postupno lišavamo našu djecu ove hranjive tvari, najvažnije od svih.
Djeca dobivaju sve što požele, doslovno istog trenutka
"Ja sam gladan!" U sekundi se zaustavljate na prvoj brzoj hrani. "Ja sam žedan!" U redu, evo kioska. "Meni je dosadno!" Nema brige, tu je telefon. Mogućnost da se odgodi zadovoljstvo jedan od ključnih faktora budućeg uspjeha i osjećaja sreće. Mi zaista imamo najbolje namjere i želimo da naša djeca budu sretna, i činimo ih sretnim u datom trenutku, ali oni postaju dugoročno nesretni. Odlaganje zadovoljstva znači mogućnost funkcioniranja pod stresom. Nažalost, naša djeca postaju postepeno sve manje osposobljena da se nose sa stresom koji na kraju postaje ogromna prepreka za njihov uspjeh u životu.
Djeca vladaju svijetom
"Moj sin ne voli povrće", "Ona ne voli ići u krevet rano", "On ne doručkuje", "Ona ne voli igračke, ali ona je jako dobra sa iPad-om", "On se oblači kako on želi", " ona je previše lijena jesti sama "... To je ono što sam čula od roditelja. Od kada djeca diktiraju kako roditelji trebaju ponašati? Ako ih pustite da sami odlučuju, sve što će oni raditi je jesti špagete, kroasane, gledati televiziju, igrati se na svojim tabletima i nikada ne ići na spavanje. Zašto im onda dajemo da rade što god požele a pritom znamo da to nije dobro za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog noćnog sna, naša djeca dolaze u školu razdražljiva, anksiozna, i oslabljene pažnje. Pored toga, šaljemo im i pogrešnu poruku. Oni uče da mogu raditi što god požele. Koncept "ono što je potrebno napraviti" je odsutan. Na žalost, da bi se postigli određeni ciljevi u životu, ono što je potrebno napraviti često se ne poklapa s onim što želimo raditi. Na primjer, ako dijete želi biti dobar student, ono mora učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, ono mora naporno vježbati svaki dan. Naša djeca znaju vrlo dobro što žele, ali im je vrlo teško napraviti ono što je neophodno za postizanje tog cilja. To dovodi do nedostižnih ciljeva i ostavlja djecu razočaranu.
Zabava, zabava i samo zabava
Napravili smo umjetno zabavan svijet za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. U trenutku kada se dijete smiri, mi ponovo krećemo sa zabavom jer inače osjećamo da se ne radimo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoje zabavni svijet, a mi imamo svoj naporni svijet. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili oko rublja? Zašto ne pokupe svoje igračke? Ovo su osnovni monotoni poslovi koji treniraju mozak da bude funkcionalan i oni su neophodni da bi dijete moglo kasnije učiti u školi. Kada dođu u školu, i počne vrijeme za učenje, njima to postaje previše teško. Njihov mozak je obučen samo za beskrajnu zabavu, a ne za dosadan rad.
Ograničene socijalne interakcije
Mi smo svi previše zauzeti, tako da dajemo našoj djeci digitalne gadgete da bi i oni bili "zauzeti kao i mi". Djeca koja se igraju vani, u nestrukturiranim prirodnim sredinama uče i socijalne vještine. Na žalost, tehnologija je zamijenila igranje vani. Isto tako, tehnologija je učinila da i roditelji budu manje dostupni za društvenu interakciju sa svojom djecom. Očito, djeca su pala u drugi plan ... Gadgets koji nam čuvaju djecu nisu osposobljeni za razvoj socijalnih vještina. Sjetite se da većina uspješnih ljudi ima razvijene upravo socijalne vještine. Ovo je prioritet!
Mozak je kao mišić koji možemo dresirati iznova i iznova. Ako želite da vaše dijete vozi bicikl morate ga tome naučiti. Ako želite da vaše dijete bude u stanju pričekati, morate ga naučiti strpljenju. Ako želite vaše dijete naučiti da se druži, mora razviti socijalne vještine. Isto vrijedi i za sve ostale vještine. Nema razlike!
Čitajući gore navedene probleme, nemojte pasti u očaj ako prepoznate sebe i svoje dijete. Možete promijeniti stvari i nikad nije kasno. Vaše dijete može postati uspješno na društvenom, emotivnom i akademskom planu.
Evo kako to učiniti:
1. Ograničite upotrebu tehnologije i umjesto toga se emotivno povežite s djetetom
Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, ostavite im emotivnu poruku u ruksak ili pod jastuk, iznenadite ih izlaskom za ručak, plešite zajedno, puzite zajedno, tucite se jastucima ... Idite na obiteljsku večeru, igrajte društvene igre, vozite bicikl, prošećite navečer ...
2. Trenirajte odlaganje zadovoljstva
Neka čekaju! U redu je da im bude dosadno - to je prvi korak ka kreativnosti
Postupno povećavajte vrijeme čekanja između "želim" i "dobivam"
Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga naučite ih čekati.
Ograničite konstantno grickanje grickalica
3. Ne bojte se postaviti granice
Nemojte se plašiti postaviti granice. Djeci su potrebna ograničenja za sretan i zdrav rast!
Napravite raspored. Neka se zna kad je vrijeme obroka, vrijeme spavanja, vrijeme za igrice
Razmislite o tome što je dobro za njih, a ne što je ono što žele, odnosno ne žele. Oni će vam za to zahvaliti kasnije u životu. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni kako biste ih naveli da urade ono što je dobro za njih, jer je to uglavnom suprotno od onoga što oni žele.
Djeca moraju imati doručak i jesti kvalitetnu hranu. Oni moraju provoditi vrijeme na otvorenom i spavati dovoljno kako bi u školi bili koncentrirani i sposobni za učenje.
Pretvorite stvari koje im se ne dopadaju u empativno stimulirajuće igre
4. Naučite svoje dijete da obavlja monotone poslove od najranije dobi jer je to temelj za njegovu buduću radnu sposobnost.
Ovdje spadaju aktivnosti kao što su slaganje rublja, pospremanje igračaka, raspakiranje namirnica, postavljanje stola za ručak, namještanje kreveta ...
I ovdje vrijedi pravilo da budete kreativni. Neka njihov mozak povezuje ove poslove s nečim pozitivnim.
5. Učenje socijalnih vještina
Naučite ih da vraćaju ono što uzmu, dijeliti, da pobjeđuju i gube, da pristaju na kompromise, da daju komplimente drugima i da koriste "molim i hvala".
Iz mog iskustva kao radnog terapeuta, djeca se promjene onog trenutka kad roditelj promijeni svoju svijest o roditeljstvu. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu kroz ovakav način ponašanja, i ojačajte njihov razum i osjećajnost - što prije to bolje!
Priredila: Andrijana Maksimović
Izvor: Victoria Prooday
"Zelena Učionica"
Manja prilagodba teksta: Mirena Maljković
